Priča o ogradi, iliti reč dve o navici povijanja kičme

Priča koju ću podeliti sa vama je u potpunosti istinita. Takođe to je samo jedna od priča koju sam doživela u svom životu. Mislim da će biti sjajna parabola našeg društva koje je sklono pomirenju sa sudbinom i koje uporno odbija svaki vid borbe za ono za šta se zalaže.

Imala sam oko deset godina, igrala sam se sa društvom, bezbrižno, u dva dvorišta dve zgrade. Dvorišta su bila povezana , tako da smo mi deca lako prelazila iz jednog u drugo iniko nije imao problema sa tim, niko sem jednog komšije iz druge zgrade. On je bio i verovatno je još uvek jedan od onih kvazi moćnika koji maltretira sve oko sebe i radi šta mu se hoće. Jednoga dana je tom “moćniku” palo na pamet da postavi žičanu ogradu između dve zgrade i tako odvoji dvorišta. Ideju je ubrzo sproveo u delo, a nad jednostavnošću naše igre nadvio se crni oblak. Morali smo da obilazimo nekoliko zgrada i da pređemo jednu uličicu da bismo ušli u dvorište druge dece. Klinci smo bili, nije nam to toliko teško padalo, ali ubrzo je komšiluk počeo da mrmlja onako mrzovoljno za sebe kako to sa ogradom nije uredu:

-Pa kako on tako sme?! Nije njegova cela zgrada, a ni dvorište da on tako ograđuje!

-Nema on građevinsku dozvolu da postavlja tu ogradu!

-Trebalo bi ga tužiti da tu ogradu skloni!

-Ko je on da se tako ponaša i našoj deci određuje gde će da se igraju?!

-Tu ogradu treba uništiti!

Mnogo je tu bilo gunđanja od kojih, pogađate, nije bilo ništa. Odrasli su gunđali, deca plakala, a ”moćnika” je  baš bolelo dupe, on je uradio šta mu se htelo i nije bilo nikog da mu išta lično kaže.

Nekako između svih tih gunđanja i cmizdrenja, u meni se rodila ideja da sam baš ja ta koja treba da reaguje i da krene u akciju, a onda mi je pala na um sjajna ideja – sama ću raspetljati ogradu na jednom ćošku i tu će svi moći da prolaze!

Jednog jutra sam ustala pre svih, uzela kuhinjske makaze i bacila se na posao- seckala sam i otpetljavala, i seckala i otpetljavala, nimalo lak posao, dobro se sećam i danas. Druga deca su počela da izlazile, da mi se priključuju, neki su bili samo moralna podrška, neki su pomagali u radu, dok su neki samo zvocali kako ćemo svi biti kažnjeni zbog moje akcije. Rad je bio završen negde pre podneva, svi smo se radovali, a onda se razišli. Naravno, naša sreća nije dugo trajala, uskoro je u dvorištu nastala prava drama- moćnik je krenuo da viče kako mu je načinjena šteta, okupio se ceo komšiluk, krenuli su da traže krivca. Odrasli su vikali, deca su bila spremna da pokažu na mene. Tada sam znala da drama može biti prekinuta samo ako se hrabro prijavim i prihvatim odgovornost. Možete li da zamislite koliko je meni onako maloj sve to bilo čudno – pa uradila sam ono što su svi hteli, a evo sada me traže za lomaču.

Moćnik se vrlo iznenadio, to je uradilo dete, i još mala devojčica! Bio je ubeđen da je krivac neko od odraslih.  A dok su me odrasli, među njima i moji roditelji grdili, u stomaku sam osećala i bes i zbunjenost. Bahati komšija je sve to prekinuo, zaustavio žamor, rekao kako će popraviti ogradu, da svi mogu da zaborave na sve. I to je bilo to.

Čim je on otišao odrasli su počeli da mi prilaze, sa čuđenjem me pitali kako sam uspela to da uradim? Neki su me tapšali po ramenu i izjavljivali – svaka čast! Toga dana sam naučila vrednu lekciju: odrasli su licemeri i kukavice!Verovatno ću i sama jednog dana postati takva.

Pa, evo da znate znate, jesam, uspešno su me naučili da povijam kičmu i da kukam. Samo da kukam.

A “moćnik”? Moćnik je već sutradan postavio bodljikavu ogradu, onu logorašku, tri puta jaču, tu ja nisam mogla da presečem, i da vam kažem, više me nije ni interesovalo, ta ograda stoji tamo i danas.

Kad vas neko kinji vi samo kukajte, kad neko nešto učini hrabro- samo uperite prstom u tu osobu,  jer je bitno da vi lično ne najebete? Nek’ vas jašu, bolje da vas dugo jašu nego da se ujedinite i dignete glas! Uostalom šta  vi svi možete protiv jednog velikog “moćnika”?