Nekada sam dugo gledala u zvezde, a sada gledam samo u telefon

Mislim da sam bolesna, mislim da smo svi bolesni, ili bar većina nas, a da to poričemo ili prosto nismo svesni toga.  Kada ste poslednji put ostavili telefon kod kuće i otišli bezbrižno u šetnju, sami ili sa dragim ljudima?

Samo ponekad to uradim, kada su tu oni sa kojima bih se i inače kuckala ili zivkala, ali nikad ne mogu reći da je to bezbrižno, jer osećam potrebu da posegnem za spravom koja nije tu, i to ponavljam po nekoliko puta.  To je konstantna potreba da pogledam sve što su mi pisali i da što pre odgovorim, to je potreba da beskrajno skrolujem po zidu društvenih mreža i da prokomentarišem na ono što me intrigira ili na šta mislim da mogu ili treba da dam odgovor ili neku reakciju. Iskreno mislim da sam napisala romane na tim društvenim mrežama, tačnije na Facebook-u, ostale sam se plašila i da isprobam, jer je zavisnost već prejaka.

Sećam se kada su mi moji dali prvi telefon, bila sam očajna. Slobodnog duha kakva sam rekla bih bila, nisam mogla da zamislim da stalno nosim neki aparat koji će ljudima omogućiti da me kontaktiraju u bilo koje doba dana ili noći.  Danas je druga priča, dozvoljavam da budem kontaktirana bilo kad, čak se i trudim da se to desi.

Takozvani pametni telefon je tu uz mene u restoranu, u klubu, kada sam sa prijateljima, kada sam sama, u stvari, tu je uvek i svuda. I ono što primećujem jeste da sam se pogrbila, da me jako bole prsti, da slabije vidim, da me često boli glava, da sam anksiozna, imam manjak pažnje i jako jako sam nestrpljiva. Ta nestrpljivost je toliko jaka da hoću sve iste sekunde, baš kao da je na klik, a to je ponekad i komično, mada mnogo češće tužno. Stvari u životu, u realnosti, traže vreme i ništa nije na klik. U virtuelnom svetu možemo pratiti stotine života i proživljavati tuđe emocije, selektivno naravno, a van njega, domet nam je vrlo ograničen, ali to je ono što zaista možemo da iznesemo.

Moguće je pažljivo gajiti odnos sa par ljudi, ali nikako sa stotinu. Ipak, kako negovati odnos sa najbližima, ako smo stalno negde drugde, u nekom svom avataru koji smo izgradili za tih stotinu. Ti avatari često imaju bolji život od nas, za početak, bar bolje izgledaju 🙂 Ali čini se i da se bolje zabavljaju, stalno su negde, a i mi smo tu negde, ali ne zaista. Posle možemo gledati sve te priče o sebi, mi smo glavni junaci trenutka koji nismo proživeli jer smo gledali šta radi stotinu drugih.

Nemam neki veliki zaključak ni savet, imam samo jednu anegdotu. U nekim bezbrižnijim danima nisam imala svog avatara. Kada bih negde otišla proživela bih trenutak celim bićem, i tako u povratku, gledala bih u nebo. Zvezde su zaista tako divne za gledanje. Kad bih stigla kući, uzela bih stolicu, sela na balkon i nastavila da gledam u zvezde. Kroz taj čin bih sabirala mnoge utiske i promišljala o danu.

Pre neki dan me je partner pozvao na terasu da pogledam zvezdano nebo, kaže da se baš puno njih moglo videti. Međutim, moje oči izmorene svetlošću ekrana, nisu ništa videle. Pošto nisu ništa mogle da vide odmah, nisam imala živaca da čekam, pojurila sam natrag u sobu, jer znam da se negde mnogo toga desilo, mnogo toga što nije moj život. I pre spavanja sam se očigledno posvetila nekima koji nisu tu, i propustila trenutak da budem s nekim ko jeste, a onda se ubrzo i on teleportovao.